osobe se rukuju nakon potpisivanja ugovora

Ugovor o doživotnom izdržavanju spada među one pravne poslove koji u životu nose veliku težinu. Za jednu stranu on često znači sigurnost u starosti, pomoć, negu i mir.

Za drugu znači ozbiljnu obavezu koja može trajati godinama. A za porodicu, naročito kada dođe do smrti primaoca izdržavanja, često postaje tačka spora.

Upravo zato je važno znati šta taj ugovor zaista jeste, šta mora da sadrži, koje posledice proizvodi i u kojim situacijama sud može da ga poništi ili raskine.

Šta u ugovoru o doživotnom izdržavanju pravi najveću razliku

osoba potpisuje ugovor
Zakon o nasleđivanju definiše ugovor o doživotnom izdržavanju kao obavezu izdržavanja do smrti / shutterstock.com
  • Forma ugovora je presudna.
  • Obaveze moraju biti jasno opisane.
  • Ugovor može da se ospori u više slučajeva.
  • Sud posebno gleda stvarnu volju i okolnosti.

Šta je ugovor o doživotnom izdržavanju

Po Zakonu o nasleđivanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je posao kojim se primalac izdržavanja obavezuje da posle svoje smrti na davaoca izdržavanja prenese tačno određene stvari ili prava, dok se davalac obavezuje da ga izdržava, brine o njemu do kraja života i da ga posle smrti sahrani.

Zakon pritom izričito navodi da predmet ugovora mogu biti samo stvari i prava koja postoje u trenutku zaključenja ugovora. Ako ugovorom nije drukčije uređeno, izdržavanje obuhvata stanovanje, hranu, odeću, obuću, negu u bolesti i starosti, troškove lečenja i svakodnevne potrebe.

U praksi to najčešće izgleda ovako: starija osoba zaključi ugovor sa detetom, rođakom ili trećim licem, a zauzvrat za negu i pomoć ugovori da po njenoj smrti stan, kuća ili druga imovina pređu na davaoca izdržavanja.

Ono što mnogi previde jeste da to nije testament,niti klasičan ugovor o poklonu, već dvostrano obavezan i teretan ugovor.

Ugovor o doživotnom izdržavanju nije osnov za nasleđivanje, već dvostrano obavezan i teretan ugovor, što je Vrhovni sud u svojoj praksi posebno naglasio.

Zašto je ovaj ugovor toliko važan u praksi

Najveća praktična posledica jeste to što imovina obuhvaćena ugovorom ne ulazi u zaostavštinu primaoca izdržavanja. Zbog toga se iz te imovine ne mogu namirivati nužni naslednici, a javni beležnik je dužan da ugovornike na tu posledicu posebno upozori.

Upravo tu nastaje mnogo porodičnih sukoba, jer naslednici često tek posle smrti saznaju da određena nepokretnost više nije deo ostavine.

To, naravno, ne znači da je takav ugovor automatski nedodirljiv. Sam zakon predviđa više situacija u kojima može biti ništav, poništen ili raskinut. Razlika među tim pojmovima je važna.

Ništav ugovor pravno ne proizvodi dejstvo od početka. Rušljiv ugovor važi dok ga sud ne poništi.

Raskid se odnosi na ugovor koji je bio punovažan, ali se kasnije više ne može održati zbog ozbiljnih problema u izvršavanju ili odnosima ugovornih strana.

Koji uslovi moraju da budu ispunjeni

osoba sastavlja ugovor o doživotnom izdržavanju
Ugovor mora biti u propisanoj formi i predmet mora biti jasno određen, jer u suprotnom može biti ništav / shutterstock.com

Pre nego što se ovakav ugovor potpiše, važno je da budu ispunjeni tačno određeni zakonski uslovi, jer bez njih dokument može biti pravno slab ili potpuno oboriv.

Ugovor mora biti u propisanoj formi

Zakon o nasleđivanju propisuje strogu formu. Istorijski tekst zakona govori o pisanom obliku i overi od sudije, uz obavezno upozorenje primaocu izdržavanja da imovina iz ugovora ne ulazi u zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni naslednici.

U savremenoj praksi ugovor se zaključuje u obliku javnobeležnički potvrđene, solemnizovane isprave, a javni beležnik mora da unese napomenu da je upozorenje dato. Ako toga nema, ugovor je ništav.

Predmet ugovora mora biti tačno određen

Ne može se ugovoriti prenos nečega što još ne postoji ili nije dovoljno određeno. Ako je predmet ugovora stan, kuća, parcela ili drugo pravo, mora biti jasno opisano.

Kod nepokretnosti je posebno važno da podaci budu precizni, jer upravo oni kasnije omogućavaju upis i zaštitu prava davaoca izdržavanja.

Mora postojati stvarna neizvesnost trajanja obaveze

Jedna od ključnih odlika ovog ugovora jeste aleatornost, odnosno neizvesnost. Niko u trenutku zaključenja ne zna koliko će obaveza izdržavanja trajati, koliki će njen stvarni obim biti i kolika će na kraju biti vrednost datog i primljenog.

Vrhovni sud je više puta istakao da je upravo ta neizvesnost bitan element ugovora. Ako nje nema, otvara se prostor za osporavanje.

Prava i obaveze ugovornih strana

prenkalo i ugovor
Ugovor može biti ništav ako ne ispunjava zakonske uslove ili je suprotan propisima / shutterstock.com

Primalac izdržavanja ima pravo da dobija ono što je ugovoreno, redovnu pomoć, negu, izdržavanje i podršku primerenu svojim godinama, zdravlju i potrebama. Ako ugovor detaljno navede obaveze, lakše je kasnije dokazivati da li su ispunjavane.

U dobro sastavljenim ugovorima zato se ne ostaje na opštim formulacijama, već se navodi ko obezbeđuje stanovanje, ko kupuje lekove, ko snosi troškove sahrane, da li postoji obaveza zajedničkog života i kako se postupa kada je potrebna pojačana nega. Takav pristup je zaštita za obe strane.

Davalac izdržavanja, sa druge strane, ne stiče svojinu odmah, već tek po smrti primaoca, osim ako je za pojedina prava ugovoreno nešto drugo gde je to zakonski dopušteno.

On ima pravo da očekuje da će predmet ugovora po smrti zaista preći na njega, a svoje pravo može dodatno obezbediti upisom zabeležbe u katastar.

Pravilnik RGZ-a izričito predviđa zabeležbu postojanja ugovora o doživotnom izdržavanju na nepokretnosti u korist davaoca izdržavanja.

Kada ugovor može da bude ništav

Postoje situacije kada ugovor pada zbog samog zakona.

Prva velika grupa odnosi se na nedostatak forme. Ako ugovor nije zaključen u propisanom obliku i bez potrebnog upozorenja o posledicama po zaostavštinu i nužne naslednike, takav ugovor je ništav.

Zakon o obligacionim odnosima dodatno propisuje da ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima može biti ništav, a na ništavost se može pozivati svako zainteresovano lice i to pravo ne zastareva.

Druga važna situacija je posebna ništavost kada je davalac izdržavanja lice ili ustanova koja se u okviru svog zanimanja ili delatnosti stara o primaocu, na primer medicinsko osoblje, bolnica ili slična organizacija, a prethodno nije pribavljena saglasnost nadležnog organa starateljstva.

Zakon je tu vrlo jasan, jer želi da spreči zloupotrebe u odnosima gde postoji očigledna neravnoteža moći i zavisnosti.

Kada ugovor može da se poništi

Poništaj je najčešća tema kada porodica posle smrti pokuša da ospori ugovor.

1. Kada zbog bolesti ili starosti nije bilo nikakve neizvesnosti

Član 203 Zakona o nasleđivanju daje zakonskim naslednicima pravo da traže poništaj ako zbog bolesti ili starosti primaoca ugovor nije predstavljao nikakvu neizvesnost za davaoca izdržavanja.

Rokovi su precizni: jedna godina od saznanja za ugovor, a najkasnije tri godine od smrti primaoca. Rok od jedne godine ne može početi pre smrti primaoca izdržavanja.

Tu je sudska praksa posebno korisna. U jednoj odluci Vrhovni kasacioni sud potvrdio je poništaj ugovora zaključenog sa teško obolelim licem koje je preminulo samo 11 dana kasnije, pri čemu je utvrđeno da je davaocu bilo poznato da je bolest terminalna i da kratko trajanje obaveze više nije nosilo stvarnu neizvesnost.

Ali kratko vreme između zaključenja ugovora i smrti samo po sebi nije dovoljno. U drugoj odluci Vrhovni sud je naglasio da treba ceniti sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući motiv ugovarača i raniji odnos između njih.

U tom predmetu ugovor nije poništen iako je smrt nastupila 37 dana kasnije, jer je sud utvrdio da je davalac godinama ranije stvarno negovao oca, da je ugovor samo formalizovao postojeći odnos i da nije bio zaključen radi brze imovinske koristi.

2. Kada postoje mane volje ili ograničena poslovna sposobnost

Pored posebnih pravila iz naslednog prava, važe i opšta pravila iz Zakona o obligacionim odnosima. Ugovor može biti rušljiv ako je zaključen pod nedopuštenom pretnjom, u bitnoj zabludi, pod prevarom ili od strane ograničeno poslovno sposobnog lica.

Za rušljive ugovore rok za traženje poništenja je jedna godina od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a najkasnije tri godine od zaključenja ugovora.

U praksi se takvi sporovi često oslanjaju na medicinsku dokumentaciju, svedočenja prisutnih lica, sadržaj samog ugovora i okolnosti pod kojima je potpisan.

Kada se osporava sposobnost lica da shvati značenje i posledice ugovora, sud ne polazi od pretpostavki, već od dokaza. Upravo zato je način na koji je ugovor sačinjen pred javnim beležnikom često veoma važan za kasniji spor.

Kada ugovor može da se raskine

Poništaj i raskid nisu isto. Raskid dolazi u obzir kada je ugovor bio punovažan, ali se kasnije više ne može normalno izvršavati.

Zakon predviđa raskid zbog poremećenih odnosa kada su se odnosi ugovornika toliko pogoršali da su postali nepodnošljivi.

U tom slučaju svako od njih može tražiti da sud raskine ugovor. Primalac izdržavanja tada duguje naknadu za već primljena davanja i usluge, a ako je za raskid kriva jedna strana, druga može tražiti pravičnu naknadu.

Drugi osnov su promenjene okolnosti. Ako se posle zaključenja ugovora okolnosti toliko izmene da ispunjenje postane znatno otežano, sud može odnose stranaka urediti iznova ili raskinuti ugovor.

Zakon čak dopušta da se, uz saglasnost ugovornika, pravo primaoca preinači u doživotnu rentu. To može biti razumno rešenje kada lični odnos više ne funkcioniše, ali finansijsko izdržavanje i dalje jeste moguće.

Šta se dešava ako davalac izdržavanja umre pre primaoca

To je pitanje koje se često zaboravi kada se ugovor potpisuje. Po zakonu, obaveze davaoca mogu preći na njegovog bračnog druga i potomke koji su pozvani na nasleđe, ali samo ako pristanu.

Ako ne pristanu, ugovor se raskida i oni ne mogu tražiti naknadu za ranije dato izdržavanje. Ako nisu u stanju da preuzmu obaveze, mogu tražiti naknadu od primaoca, a sud tada ceni imovno stanje obe strane.

Na šta posebno treba obratiti pažnju pre potpisivanja

osobe potpisuju ugovor kod advokata
Ugovor mora biti precizan da bi se izbegli kasniji sporovi / shutterstock.com

Pre zaključenja ovakvog ugovora najvažnije je da obe strane tačno znaju šta potpisuju.

Dobro je da ugovor precizno odredi:

  • koja imovina ulazi u ugovor
  • koje konkretne obaveze ima davalac izdržavanja
  • kako se snose troškovi lečenja, pomoći u kući i sahrane
  • da li se traži zajednički život ili samo povremena briga
  • da li će se pravo davaoca obezbediti zabeležbom u katastru

Što je ugovor određeniji, to je manje prostora za kasniji spor. A kada postoje ozbiljna bolest, visok stepen zavisnosti ili porodični sukobi koji su već otvoreni, dodatna pažnja pri sastavljanju ugovora postaje još važnija.

Najčešća pitanja

Da li davalac izdržavanja mora da bude srodnik?
Ne. Ugovor može da se zaključi i sa licem koje nije član porodice.
Da li naslednici moraju da daju saglasnost na ugovor?
Ne. Saglasnost naslednika nije uslov za zaključenje ugovora.
Da li može da se traži deo imovine ako je ona obuhvaćena ugovorom?
Ne kroz nužni deo, jer ta imovina ne ulazi u zaostavštinu.
Da li ugovor može da se obori samo zato što je imovina vrednija od davanja?
Ne automatski, jer je ugovor aleatoran i vrednosti se ne mere po strogom ekvivalentu.
Šta ako ugovor obuhvata samo deo imovine primaoca izdržavanja?
Ostatak imovine ide u ostavinski postupak.

Za kraj…

Ugovor o doživotnom izdržavanju može biti dobro i pošteno rešenje, ali samo kada iza njega stoje jasna volja, stvarna obaveza izdržavanja i pravilno sastavljen dokument. Najveće greške nastaju kada se ovaj ugovor potpiše kasno, nejasno ili sa idejom da se njime prečicom reši porodična imovina.

Tada sud najčešće i ulazi u priču. Kada je, međutim, ugovor pažljivo sačinjen i stvarno izvršavan, on ostaje jedan od najsnažnijih pravnih instrumenata za zaštitu starijeg lica i uređenje prenosa imovine posle smrti.

Marko Gruban

Marko Gruban

Marko Gruban je iskusni pravnik posvećen pružanju jasnih i praktičnih pravnih saveta.